Ostanite doma, čuvajte se bio je čest slogan ranih dana mjera globalne karantene uspostavljene s ciljem zaustavljanja pandemije. Implicitna je poruka bila da će se, masovnim prihvaćanjem činjenice da ćemo većinu vremena provesti bez da pomolimo nosom van, usporiti ako ne i zaustaviti širenje virusa SARS-CoV-2.

Odmah su niknule osmrtnice javnom prostoru u brojnim arhitektonskim i općim medijima, s argumentom da će, čim je postalo ilegalno provoditi vrijeme izvan kućnog okruženja, trgovi, ulice, vrtovi ili parkovi izumrijeti i zamijenit će ih besprijekorne digitalne agore na kojima ćemo s drugima komunicirati dok smo u pidžamama. Ono što su brojni stručnjaci zaboravili spomenuti – činjenica koja je vrlo jasna mnogim autorima avangardnih pokreta ranog 20. stoljeća i modernističkog razmišljanja – jest da smo u javnim prostorima, osobito u metropolama, zapravo sami i anonimni u mnoštvu. To je bilo jasno Charlesu Baudelaireu, mnogim nadrealistima ili Walteru Benjaminu. Čim su popustile mjere, požurili smo na klupu u parku, nogostupe i ulice svog susjedstva ili na trg pazeći da držimo distancu od ostalih i, eventualno, noseći zaštitnu masku. Ne trebamo i ne želimo nužno razgovarati sa strancima – to nije bio slučaj ni prije pandemije – već žudimo za susretom s ljudima, uživanjem u čistom zraku, promatranjem grana drveća kako se svijaju pod vjetrom, uživanjem u hladu ili na suncu. Javni je prostor danas najsigurnije mjesto na kojemu se može boraviti jer je, više od svega drugoga, tek prostor, dakle omogućuje fizičku udaljenost, za razliku od zidom zatvorenog prostora u kojem je prijenos virusa vjerojatniji. Budući da javni prostor nije izravno povezan s potrošnjom i ekonomijom poput kafića, restorana ili trgovina, ne čini se da je stvoren neki politički ili medijski pritisak za njegovim ponovnim otvaranjem. Zapravo nikad nije ni bio zatvoren, tek neko vrijeme prazan.

Arhitektura, autorska ili spontano nastala, stoljećima se služila neograničenim brojem poteza i trikova s ciljem što ugodnijeg boravka u projektiranim prostorima. Trebali bismo učiti iz ovog neograničenog kataloga i obogatiti ga novim prostornim intervencijama kako bismo se nastavili brinuti za javni prostor i, prema tome, za nas same.